Kulturne prilike u Bosni i Hercegovini nakon 1878. godine

Saša Salihović

Svaka država i narod kroz svoje kulturno stvaralaštvo zapravo pišu i svoju autobiografiju. Radi se, dakle, o činjenici da su Bošnjaci drevni evropski narod koji je dao svoj veliki politički i kulturni doprinos svjetskoj historiji još u okvirima Osmanskog carstva. Život u BiH nakon 1878. godine odvijao se u skladu sa političkim, kulturnim i društvenim prilikama toga vremena. BiH se krajem XIX stoljeća nalazila u jednom politički prelaznom i zamršenom stanju. Dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine dolazi i do dodira, „sudara“ i „sukoba“ dviju kultura, orijentalne i zapadnoevropske.

Ustvari, borba na društveno-političkoj sceni, kao i političke turbulencije početkom XX stoljeća, duboko su ostavile traga na cjelokupno evropsko kulturno naslijeđe i stvaralaštvo, pa samim tim i u BiH, bez obzira što tada uviđamo prisustvo krutog tradicionalizma koji u principu isključuje progres, ali i progresa koji dosta često zaobilazi vrijednosti jedne tradicije. Bez obzira na nominiranje nacionalnih kultura u to vrijeme (što je u slučaju BiH neophodno i što predstavlja put ka državi-naciji, kao što je bio princip ustrojavanja svake druge evropske države), tadašnje generacije su kroz borbu za kulturno-prosvjetnu i vakufsko-me'arifsku autonomiju iskazale sav sjaj bosanskog kulturnog duha na svim područjima.

Tadašnja borba je pokazala da je „evropska historija predstavljala monoreligijsku homogenizaciju, koja isključuje drugo i različito kao strano i tuđe. To iskustvo identiteta i totaliteta, što je zasnovano na centrizmu, volji većine tj. demokratiji, jeste upravo bit rečenoga, bez mogućnosti heterogenog i jeste osnova za formiranje država kao nacionalnih.“ Za razliku od njih, Bosna i Hercegovina, njen kulturni duh, differentia specifica, kao paradigma i idiom za multikulturno, multinacionalno i multikonfesionalno biće, a utemeljeno na razlici i uvažavanju različitosti i diobi, gdje sve diferencijacije predstavljaju najviši nivo integracije i ona može jedino da funkcioniše kao suprotnost, različitost i dioba.

S obzirom da je BiH, kao i njen duh, utemeljena na različitosti, obaveza države i svih institucija je da osiguraju uslove za djelovanje integrativnih i regulativnih segmenata unutar kulturnog djelovanja na teritoriji cijele države kao jedinstvene i da BiH bude reprezent svih ostvarenja u svijetu i državi, jer svaki partikularizam je onemogućava da djeluje kao takva (Bosanski duh, Bosna i Hercegovina, Mogućnosti i perspektive razvoja, Sarajevo, 1999. god.), i na taj način stavi tačku na davno započetu borbu u tom smislu još 1878. godine.