Između apologije i tjeskobe tragičnog – umjetnost kao (ne)mirenje sa svijetom kvantiteta i brzine

Merima Jašarević

Kada tok civilizacije krene neočekivanim smjerom, kada urnebes stalnog napretka koji smo se navikli očekivati odjednom shvatimo da nas ugrožava zlo, koje obično dovodimo u vezu samo s prošlim razdobljima barbarstva, spremni smo za to okriviti bilo što drugo osim sebe. Nismo li svi mi uvijek djelovali u skladu sa svojim najboljim sposobnostima i, nisu li mnogi od naših najvećih umova neprestance radili na tome da svijet učine boljim?

Pitanje slobode je najveće središte filozofskih i etičkih sistema u historiji, u kojima je sloboda poimana kao transcedentalna ideja, autonomija ljudske volje i samodeterminacija, odnosno slobodna volja koja samu sebe stavlja pod vlastiti moralni zakon. Ono što ostaje kao trajna provokacija, na kojoj počiva „duša svijeta“ i zahvaljujući kojoj će se, vjerovatno, razvijati novi oblici umjetnosti – u ovom slučaju literarni oblici – jeste vječno pitanje slobode.

Također, pitanje slobode je fokus unutar palete iskaza savremenih romanopisaca poput Stendhala i Balzaca, Alberta Camusa, pa sve do Krleže i Selimovića, koji istražuju i preispituju pojam stvarnosti slobode, s trajnom naznakom svih individualnih i socijalnih determinanti koje stoje na putu njenog ostvarenja.

Tragični čovjek suočen je s vječnom tišinom. Kada bi postojalo samo jedno biće koje može čuti riječi tragičnog čovjeka i u kojem bi one našle odjeka, tada bi u svijetu mogla biti moguća zajednica kao nešto vrijedno i istinsko. Upravo je umjetnost, s estetske strane, omogućila ono što se u životu estetski nije moglo podnijeti. Umjetnost je u sebe pozajmila trivijalno kako bi omogućila da opet trijumfuje predmet, da priča, da prezentuje – barem neko vrijeme.