Rad odgajatelja s hiperaktivnom djecom
Dragana Lazić, Husejn Musić
SUMMARY
Cilj ovog rada je podsjećanje na saznanja o djeci s ovim poremećajem, brojnim strategijama i instrumentima potrebnim za bolje razumijevanje teškoća i potreba djeteta, kao i razboritije komuniciranje s učiteljima, psiholozima, dječjim neuropsihijatrima i ljekarima. Navedene su i neophodne polazne tačke u rješavanju problema i sve što je neophodno za izbjegavanje upadanja u zamku svih pseudonaučnih teorija koje kruže o poremećajima koji se javljaju u djetinjstvu. Put na koji upravo krećemo, vodiće nas preko analiza i razumijevanja problematike hiperaktivnog djeteta, pa sve do najkorisnijih metoda za njihovu procjenu i rješavanje. Istorija ADHD-a proteže se od 1902. godine kada je Džordž Stil uočio problem među djecom koja su bila hiperaktivna, impulsivna i nepažljiva. Opisao je ponašanje te djece kao abnormalno i zaključio da se radi o organskom problemu više nego o vlastitoj volji. I ostali stručnjaci su se složili sa Stilovom teorijom i taj poremećaj nazvali deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj. Taj termin se koristi i dan danas. Za dijagnozu ADHD-a treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulsivnosti.
150151_32-45.pdf
