Vanredno stanje i ljudska prava sa posebnim osvrtom na uvođenje vanrednog stanja tokom pandemije COVID 19

Maša Alijević, Sedad Dedić

U vanrednim okolnostima kao što je bilo stanje sa pandemijom COVID 19 redovnim zakonskim rješenjima javne institucije na svakom nivou mogu odgovoriti zadatku do određene mjere i onda su im neophodne različite zakonske i proceduralne olakšice i izmjene, a to je moguće ako se ovlaštenja, u skladu s propisanim procedurama na svakom nivou, privremeno delegiraju izvršnoj vlasti kao efikasnijoj vlasti, u odnosu na zakonodavnu, koja se može redovno sastajati i biti u stalnom zasjedanju ako postoji potreba. U suprotnom ili neće biti mogućnosti da se zbog zakonskih i proceduralnih ograničenja adekvatno reaguje, ili će određene nužne mjere biti osnov za različite tužbe i sudske procese. Uvođenjem vanrednih mjera država ulazi u prostor reducirane demokratije i svi odgovorni moraju biti dodatno oprezni da u najboljoj namjeri ne bi dugoročno nastala veća šteta od koristi i kako ne bi došlo do ugrožavanja ljudskih prava.

Komparativna iskustva u toku pandemije COVID 19 govore da većina država ne spori potrebu uvođenja određenih efikasnijih mjera upravljanja državom u skladu s postojećim ustavnim rješenjima i u skladu sa međunarodnim pravom. Veliki broj država u svijetu uvodi posebne mjere i vanredna stanja koja se kreću na tankoj liniji između demokratije i određenih nedemokratskih mjera. Iako je uvođenje mjera obilježeno isticanjem ograničenog vremena trajanja i isticanjem ograničenih ovlaštenja, posebna bojazan se javno iskazuje o dužini djelovanja takvih mjera i o mogućim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama takvih mjera za građane u društvima u kojima se takve mjere provode. Ključno je da mjere koje se provode i kada zadiru u određene slobode i ograničenja poštuju princip proporcionalnosti koji znači da se kontinuirano preispituje i uspostavlja ravnoteža između ograničenja i opterećenja koja se građanima nameću i cilja koji se želi ostvariti vanrednim mjerama. Prema evropskim standardima delegiranje nadležnosti zakonodavne vlasti prema izvršnoj vlasti mora sadržavati tačno navedena i restriktivno postavljena ovlaštenja sa ograničenim rokom trajanja i sa striktnom proporcionalnošću između mjera i stvarnih potreba vanredne situacije. U suprotnom takve mjere bi se smatrale nedemokratskim i suprotnim evropskim vrijednostima.