Ljudska prava žena ili ogled o diskriminaciji

Mirjana Nadaždin Defterdarević

Uprkos deklarisanoj zabrani diskriminacije i principu jednakosti žena i muškarca životna stvarnost sugeriše dramatičnu razliku u njihovom tretmanu i u normama o ljudskim pravima i u njihovoj realizaciji. Specifičnosti svojstvene ženama uzimaju se tradicionalno kao razlozi koji opravdavaju njihovo neopravdano razlikovanje sa posljedicama nejednakosti u odnosu na muškarce u svim oblastima života. Na taj obrazac nije ostao potpuno imun ni koncept međunarodne zaštite ljudskih prava koji prava žena radije tretira kao podkategoriju u okviru svojih generalnih standarda nego kao posebna, na specifičnostima i iskustvu žena zasnovana, ljudska prava.

Posljedice marginalizacije ljudskih prava žena kontinuirano se pokušavaju otkloniti u okviru univerzalnih i regionalnih dokumenata za njihovu zaštitu. Uloženi napori moraju se priznati, ali problemi očigledne nejednakosti su i dalje prisutni, što se odnosi ne samo na ograničenja koja su inherentna antidiskriminatornom pravu i na primjenu dualističkog koncept roda, već ih prati i bojazan da i samo prepoznavanje specifičnih povreda ljudskih prava žena ne urodi njihovim drugorazrednim statusom.

Cilj analize je da odgovori na koji način međunarodnopravni instrumenti tretiraju diskriminaciju žena i koliko i kako ona stvarno utiče na ostvarivanje njihovih ljudskih prava. Analizom sadržaja, uporednopravnom i teleološkom metodom rezultat istraživanja dovodi do zaključka da svi relevantni međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava diskriminaciju žena prepoznaju kao kršenje ljudskih prava, ali je njihov odgovor na to različit po karakteru i efektima koje proizvodi, te nedovoljan i nekonzistentan da se sa praksom diskriminacije žena uspješno nosi.