Primjena europskog uhidbenog naloga u sudskoj praksi

Damir Primorac

Jedan od temeljnih ciljeva EU bio je osigurati slobodu, sigurnost i pravdu na području država članica EU pa je u tom smislu trebalo uspostaviti kvalitetnu pravosudnu suradnju između tih država, koja bi se temeljila na visokoj razini povjerenja i međusobnom priznavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima. Dotadašnji tradicionalni sustav međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima ukazivao je na mnoge nedostatke poput dugotrajnosti i složenosti postupka izručenja što zasigurno nije moglo doprinijeti ostvarenju zadanih ciljeva. Upravo radi toga Vijeće EU donijelo je Okvirnu odluku 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica kako bi se mogao osigurati slobodan i brz protok pravosudnih odluka u kaznenim stvarima. Implementiranjem Okvirne odluke u nacionalna zakonadavstva država članica EU pojednostavljen je i ubrzan postupak predaje traženih osoba što je zasigurno doprinijelo kvalitetetnijoj i odlučnijoj borbi protiv kriminala. Naravno, u samom početku primjene europskog uhidbenog naloga pojavljivali su se i određeni problemi (koji su bili minorni u odnosu na značaj tog pravnog instituta), a koji su se prvenstveno ogledali u postupku njegovog izvršenja. Slijedom toga, u radu će se u najvažnijem segmentu analizirati ovaj oblik pravosudne suradnje, koristeći se pri tome recentnom praksom Suda EU i praksom sudova Republike Hrvatske, kako bi se ukazalo na prednosti primjene europskog uhidbenog naloga u praksi.