Izdvajanje na ime doprinosa uvećanju ostaviočeve imovine
Dimitrije Ćeranić
SUMMARY
Koristeći se istorijskopravnim, uporednopravnim, sociološkim i normativnim metodom, autor proučava zakonsko regulisanje ustanove izdvajanja na ime doprinosa uvećanju ostaviočeve imovine u pravima nastalim na prostoru bivše Jugoslavije. U nekim zakonodavstvima, ovaj institut je uređen nasljednopravnim propisima u dijelu kojim je regulisano izračunavanje nužnog i raspoloživog dijela i izdvajanje iz sastava zaostavštine, dok je u pojedinim ovo pitanje uređeno uvodnim odredbama zakona o nasljeđivanju kojima je predviđeno da zaostavštinu ne čine dobra za koja su ostaviočevu imovinu uvećali pojedini zakonski nasljednici. Neki zakonodavci su ovu ustanovu regulisali na oba pomenuta mjesta, protivrječno i po svemu sudeći greškom, dok su se pojedini zakonodavci opredijelili za rješenje po kome je ovo pravo nezavisno od nasljednog prava, ali ima neka nasljednopravna obilježja i zastarijeva u određenom roku po otvaranju nasljedstva. Za razliku od pomenutih zakonodavstava, u makedonskom pravu ovaj institut je izostavljen iz nasljednopravnih propisa.
Autor zaključuje da je zakonsko rješenje po kome zaostavštinu ne čine dobra za koja su ostaviočevu imovinu uvećali pojedini zakonski nasljednici u potpunosti u skladu sa ratio-m legis ovog instituta, po kome svakom treba da pripadnu plodovi njegovog rada. Bilo kakvo predviđanje roka zastarjelosti, načelno je u suprotnosti sa pravnom prirodom ovog prava. Autor takođe zaključuje da dok se ovo pravo izričito ne reguliše porodičnopravnim ili stvarnopravnim propisima u pojedinim zakonodavstvima, u zakonima o nasljeđivanju bi trebalo predvidjeti da se ovim pravom mogu koristiti sva lica iz kruga zakonskih nasljednika, a ne samo neka.
142848_200-212.pdf
- 1.01 - Izvorni naučni rad
