Diskriminacija kao povreda jus cogens: njeni oblici u porodičnom pravu i porodičnim odnosima: primjer Bosne i Hercegovine

Larisa Velić, Enis Omerović

Analiza odredaba dva mnogostrana međunarodna ugovora koja se odnose na određenje i zabranu diskriminacije na nedvosmisleno obavezujući način za države i druge međunarodnopravne subjekte koje deriviraju iz međunarodnih konvencija dovodi nas do analize koncepta imperativne norme općeg međunarodnog prava (jus cogens) i do promišljanja da li, ne samo rasna diskriminacija, već i druge forme diskriminacije, na temelju drugih osnova, odnosno motiva, poput spola, roda ili seksualne orijentacije (pripadnosti, opredjeljenja), ulaze u opseg jus cogens ili ih kao to posebno hijerarhijski normirani međunarodni pravni akti. To je važno iz razloga na koji način i u kojem obliku bi međunarodne organizacije i države trebale djelovati kod svakog primjera diskriminacije.

Uvažavajući prava i sloboda, predviđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i brojnim međunarodnim ugovorima i drugim međunarodnim aktima, osigurano je svim osobama u toj državi, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status, poput invaliditeta, starosti, bračnog i porodičnog statusa, seksualne orijentacije i rodnog identiteta, zdravstvenog statusa, mjesta življenja, ekonomske i socijalne situacije. Zabranu diskriminacije nalazimo i u porodičnim zakonima u Bosni i Hercegovini i upravo u okviru se kroz ovaj rad bavimo pitanjem da li je diskriminacija relikt prošlosti ili se radi o pojavi s kojom se i danas susrećemo i koja zahtijeva nova de lege ferenda rješenja. S ovim u vezi primijetit ćemo da se u porodičnom pravu prvenstveno radi na tome da se zaštite ista prava i isti udio u bračnoj zajednici, kao što su je imali muškarci. I čini se da je ta vrsta diskriminacije zaista otklonjena, patrijarhalni model braka i muška dominacija su ukinuti i zamijenjeni su principom ravnopravnosti.

Direktne vidove diskriminacije ne možemo utvrditi, međutim, čini se da je indirektna diskriminacija ipak prisutna. Država tako, primjera radi, samohirnim majkama nije osigurala mehanizme za naplatu alimentacije od očeva koji nisu zainteresirani za njeno plaćanje. Ovdje govorimo o pozitivnoj obavezi države da pruži djelotvornu zaštitu od ozbiljnog ugrožavanja značajnih elemenata prava na porodični život. Postavlja se pitanje da li imaju u Bosni i Hercegovini mogućnosti da će njihova alimentacija biti određena prema kriterijima koji će biti objektivni ili će visina alimentacije zavisiti od sudijskog uvjerenja ili predviđanja centra za socijalni rad koji će to predložiti. Razlika u tretmanu i određivanju visine alimentacije, pod istim ili sličnim uslovima, sigurno vodi ka nedovoljnoj diskriminaciji. U radu se obrađuju i pitanja prava na staranje o djetetu nakon razvoda braka u smislu da li se kroz ovo diskriminatorno pitanje dolazi do diskriminacije muškaraca. Jednako tako, u zadatim okvirima predmeta našeg istraživanja, bavimo se i mogućnošću muškaraca da „odlučuju“ o pitanju želje i potomstva. Značajna u ovom kontekstu jeste i prava roditelja koji ne živi s djetetom da s njim kontaktira. Ovaj problem se javlja unutar države, a postoje još složeniji u slučaju kada jedan od roditelja napusti Bosnu i Hercegovinu i svoj boravak zasnuje u drugoj državi.