Lik učitelja u prozi Edhema Mulabdića kao izraz edukativne i prosvjetiteljske tendencije u bošnjačkom nacionalnom preporodu

Safet Sarić

Ko se na bilo koji način bavio književnim djelom Edhema Mulabdića, rodonačelnika bošnjačke preporodne i prosvjetiteljske književnosti, našao je poseban razlog istaknuti njegovu markantnu angažiranost u onome što je pisao i objavljivao, ali i u onome što je uopće radio. I savremenici koji su pratili njegov mukotrpan i predan rad, te koji su pisali o njegovim djelima – poput Safvet-bega Bašagića (koji je ujedno i njegov najvažniji književni i kulturni saradnik), Vladoja Dukata, Jovana Hranilovića, Joze Ivakića, Petra Kasandrića, Ivana Lepušića, Ivana Lorkovića, Milana Marljanovića, Abdurahmana Nametka, Alije Nametka, ali i najvažniji proučavaoci književnog djela prvog bošnjačkog romanopisca, Muhsin Rizvić i Zdenko Leste – kao najosnovniju značajku njegove književnosti isticali su izraženu edukativnu i prosvjetiteljsku tendenciju u njemu.

Ta tendencija u stvaralačkom postupku Edhema Mulabdića imala je svrhu korisnosti, kojoj pisac nikad nije pretpostavio ni jednu drugu, pa ni estetsku dimenziju ili značenje u svojoj beletristici. Bez obzira na brojne kritičare koji su isticali edukativnost njegovih pripovjedaka kao nešto što umanjuje literarnu snagu, estetsku i stvaralačku nepatvorenost, stvaralačka strana koja se kod Mulabdića može protumačiti kao umjetnička svijest ili primarna dužnost, otkriva njegovu svjesnu tendenciju da u svoju književnost što upadnije i očiglednije uklopi prosvjetiteljske, humanističko-odgojne i preporoditeljske nazore, smatrajući ih posebno i neizostavno bitnim kad je u pitanju kulturni opstanak Bošnjaka.

Zbog toga je on možda manje vrijedan kao književnik nego što bi eventualno bio da je djelovao u drukčijim okolnostima, ali je upravo zbog toga značajnija pojava u bošnjačkoj kulturnoj i stvaralačkoj povijesti, jer je odigrao možda ključnu ulogu u nacionalnom i duhovnom osvješćivanju Bošnjaka u doba njihovog preporoda.