Jezik i kultura govora

Safet Sarić

Terminološki izraz „kultura izražavanja“ tradicionalno i praktično pripada segmentu edukacijskog procesa vezanog za izučavanje jezika i književnosti u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, te mu se pridaje vrlo značajno mjesto, pogotovo u osnovnoj školi. Međutim, taj pojam posebno je vezan i za opću, civilizacijsku tekovinu čovječanstva, jer pripada kontekstu pojma „kultura“.

Valja napomenuti da se, paralelno s izrazom „kultura izražavanja“, upotrebljava i „kultura govora“, što svakako ne treba poistovjećivati, iako se na prvi mah ne čini da postoji značajnija razlika u značenju. Riječ je, naprosto, o razlici u značenju termina „izražavanje“ i „govor“, pa stoga moramo biti svjesni i razlike u značenju „kulture“ jednog i drugog. Uostalom, sam pojam „kultura“, valja to naglasiti, primjereniji je uz pojam „govor“ nego uz usko shvaćen pojam „izražavanje“.

Riječ je o tome da se kultura povijesti i tradicije ljudskog govora (kao realizacije jezika u životnoj praksi) podrazumijeva i kao jedan od segmentarnih i osnovnih postulata kulture uopće, kao elementama zakonitosti civilizacijskog, odnosno kulturološkog procesa mentalnog razvoja čovječanstva.

Govor je, možemo reći, suštinska paradigma čovjeka kao razumnog, misaonog i emotivnog bića. On je čovjeka promovirao kao takvo biće, održao ga i odvojio od svih drugih životinja. Jednostavno rečeno, govor je star koliko i čovjek. Čovjek je čovjekom postao onog trenutka kad je „progovorio“; odnosno, kad je „progovorio“ – postao je čovjekom!

U ovom radu razmatramo „kulturu govora“ u jednom dosta aktualnom, značajnom i neuralgičnom segmentu, a to je sve učestalija, bezobzirnija i beskrupuloznija upotreba lasciviteta, psovke, prostakluka, opscenosti, škarednosti, odnosno jezičnih vulgarizama – kako u običnom „privatnom“ govoru (čak i u tzv. „intelektualnim krugovima“), tako i, svakim danom sve očiglednije, na javnoj sceni, u izrazito javnim medijima – na televiziji, radiju i u štampi.