Važnost planiranja u nastavi

Meliha Zejnilagić-Hajrić

Učenje za poučavanje je kompleksan proces i nije isto za iskusne nastavnike i nastavnike-početnike. Poučavanje ima naučne osnove koje mogu biti vodilje u nastavnoj praksi.

Uloga nastavnika je kompleksna. Od nastavnika se očekuje da ima adekvatnu pripremu i da podjednako demonstrira svoje znanje iz predmetne materije i pedagogije.

Naučne osnove o poučavanju su, faktički, uglavnom učenje kroz studijska istraživanja i mudrost prakse koja se akumulira nastavnim radom.

Iz naučnog znanja pouzdani principi i propozicije poučavanja proizlaze iz najbolje prakse poučavanja. Principi bazirani na istraživanjima ne mogu se direktno prevesti u određene recepte i formule koje će biti valjane za sva vremena. Dobri nastavnici razvijaju repertoar nastavnih metoda i vještina.

Istraživači su ustanovili koliko je znanje nastavnika strukturirano u poslu i koliko se plan rada može razlikovati između nastavnika-početnika i iskusnih nastavnika-stručnjaka. U njihovim istraživanjima ističe se kako iskusni nastavnici i nastavnici-početnici razmišljaju različito o problemima i kako koriste različite obrazovne strategije, metode i postupke za rješavanje problema. Njihova istraživanja sugeriraju da informacije koje su korisne za iskusnog nastavnika nemaju isto značenje i za nastavnika-početnika.

Planiranje je vrlo važno u nastavnoj praksi, kako za iskusne nastavnike, tako i za nastavnike-početnike. U upotrebi su dva modela planiranja, i to racionalno-linearni model i nelinearni model planiranja.

Dobar nastavnik je onaj koji razumije znanje bazirano na poučavanju, koji upravlja repertoarom prakse, ima stavove i sposobnosti potrebne za refleksiju i rješavanje problema te smatra učenje o poučavanju cjeloživotnim procesom – lifelong learning.