Dvije strane jedne stvarnosti

Asim Peco

Društvo u kojem živimo relativno je kompleksno i ne funkcioniše više prema jednostavnoj crno-bijeloj slici svijeta, niti prema autoritativno zadanim modelima odlučivanja. Izazov koji se postavlja pred savremenog čovjeka je nemoguće smatrati mogućim, a moguće ostvarljivim.
Iznenađenja daju pečat političkoj, javnoj i privatnoj svakodnevici, a tamo gdje su pravila dogmatizirana, doživljavaju se kao smetnja. Svijet u kojem živimo, kao „društvo znanja“, sve je više i „društvo medija“. Sva društvena iskustva i svo individualno znanje stvaraju i posreduju mediji.
Današnje vrijeme je, između ostalog, obilježeno transformacijom medija na neprihvatljiv način, zbog čega mnogi analitičari vrlo skeptično gledaju budućnost. Nova orijentacija svoju legitimnost nalazi na analizi tekućih problema, na oponašanju i mehaničkom kopiranju, i kao takvi, često postaju društveni i profesionalni imperativ. Upravo zbog takvih trendova postoji bojazan od stanja stereotipa, stanja potpuno nove slike stvarnosti, bez kritičkog sagledavanja društvenih promjena, što, konačno, najviše pogađa čovjeka. Prema tome, zadatak je da se pokuša odgovoriti na dva vrlo bitna i, istovremeno, međusobno zavisna pitanja. S jedne strane, to je pitanje je li moguće razvijati demokratski društveni odnos bez slobodnih medija, a s druge strane, nameće se pitanje postaju li mediji sami sebi svrha?