Monološki oblici u pripovijetkama Alije Isakovića

Irma Marić

U prozama Alije Isakovića vrlo često se opisuje svijet trivijalne svakodnevnice. Taj stvaralački manir odlikuje se odabirom specifičnog monološkog kazivanja, koje u prvom planu otkriva trenutak uhvaćen očima onog ko ne učestvuje, a želio bi; dok se u drugom planu jasno može razabrati i rezignacija rođena uzrokom optičke percepcije svijeta. Pripovijedanje se u Isakovićevoj priči determinira uglavnom iz sfere nezainteresiranosti pripovjedača, sve do buđenja najsilnijih životnih senzacija koje se nameću čovjeku željnom života, u punom smislu te riječi; života koji živi, pršti i maše objema rukama tražeći sreću, ljubav, osvetu, sjećanje, identitet; tražeći uzrok i posljedicu. Preko metode savremene naratologije i interpretacije nastojat ćemo odgovoriti na nekoliko pitanja vezanih za upotrebu monološkog oblika pripovijedanja toga autora. Dva su osnovna narativna oblika: pripovijedanje u trećem licu jednine ili Er-forma i u prvom licu jednine ili Ich-forma. Ako narator priča u trećem licu jednine, to znači da je svoje pripovjedačko Ja ostavio izvan teksta, dok mu pripovijedanje u prvom licu omogućuje vlastitu akterizaciju, aktivno ili pasivno.