Ratni zločini kao sustavno kršenje ljudskih prava i zaštite osoba u uvjetima oružanih sukoba

Enis Omerović

Ratni zločin predstavlja povredu normi prava oružanih sukoba. No, kako i dalje oružani sukobi ne mogu biti potpuno eliminirani u stvarnome životu, tako postoje pravila koja reguliraju vođenje oružanih sukoba, uključujući načelo primjene humanosti. U radu se osvrćemo na pitanje dihotomije oružanih sukoba i zaštite osoba u njima. Razlika između međudržavnih i građanskih sukoba, odn. između međunarodnih i nemeđunarodnih (unutrašnjih) sukoba, gubi na vrijednosti kada su u pitanju ljudska bića i njihova zaštita. Zbog čega štititi civile od nasilja zaraćenih strana, ili zabraniti silovanje, mučenje ili bezobzirno rušenje bolnica, vjerskih, kulturno-historijskih objekata ili privatne imovine, i zabraniti oružja koja nanose nepotrebne patnje kada dvije suverene države vode rat, a uzdržati se od nametanja istih zabrana ili pružanja iste zaštite kada je do nasilja došlo „samo“ u okviru područja neke suverene države. Međunarodno se pravo, štiteći istovremeno legitimne interese država, u neko doba moralo okrenuti potpunoj zaštiti ljudskih bića, i ako ovo imamo u vidu, tada je posve prirodno da ova podjela sukoba postupno gubi na težini. Rezultat je to ekspanzije doktrina iz oblasti ljudskih prava, kada su države počele prihvaćati ideju da jednostavno nije razložno zaštiti, naprimjer, civile isključivo u međunarodnim oružanim sukobima, odn. da bi bilo nekonzistentno ostaviti civile nezaštićenima u unutrašnjim sukobima, dok, u isto vrijeme, oni imaju pravo na međunarodnopravnu zaštitu u međunarodnim sukobima. U radu polazimo od definiranja pojma ratnoga zločina uz kratki historijski prikaz razvoja međunarodnoga ratnoga i humanitarnoga prava. U studiji obuhvatamo i glavni zahtjev i ključnu obavezu za sve države odgovorne za kršenja međunarodnoga humanitarnoga prava i međunarodnoga prava ljudskih prava, a to je da se načini puna reparacija žrtvama za prouzročeni gubitak ili povredu. Zapravo, na ovome stepenu razvoja međunarodnoga prava glavno je pitanje kristalno jasno: da li zabrana činjenja ratnih zločina predstavlja opću zabranu koja nadilazi ugovorni osnov, karakter i njegove domašaje u pravu – i da li takva zabrana važi za sve subjekte prava? U radu analiziramo naslanjajuća pitanja međunarodnoga humanitarnoga prava, a to je uloga i odgovornost mirovnih misija Ujedinjenih nacija za protupravne čine u oružanome sukobu. Da li se mirovne misije ili međunarodne snage mogu smatrati stranom u sukobu? Da li uopće ima mjesta tvrdnji da osnovna načela i pravila međunarodnoga humanitarnoga prava ne mogu naći svoju primjenu na snage Ujedinjenih nacija, tj. može li se tvrditi da snage Organizacije nisu vezane međunarodnim humanitarnim pravom, naročito u vremenu kada postoje dokazi da pripadnici mirovnih misija čine međunarodna protupravna djela?