Zaštita socijalnih davanja u kontekstu člana 1 Protokola 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama

Ivana Grubešić

Davanja iz polja socijalne sigurnosti država članica Vijeća Evrope, iako nisu nigdje izričito navedena u EKLJP pa ni u pratećim protokolima, već više decenija uživaju zaštitu od strane Evropskog suda za ljudska prava, ali sa značajnom mjerom opreza prilikom donošenja presuda. Ovo je rezultat prije svega što u svom djelovanju ESLJP poštuje široko polje diskrecione ocjene država članica u području socijalne sigurnosti zbog značajnih razlika u konceptualnom poimanju pojma socijalnog osiguranja i socijalne zaštite, uslovljenih i različitim načinima njihovog finansiranja. Ipak, slijedeći doktrinu Konvencije kao „živog instrumenta“, prihvaćeno je kroz praksu ESLJP obezbjeđenje zaštite socijalnih davanja prevashodno po osnovu člana 1 Protokola 1, kao „prava na imovinu“, gdje izmjene sistema socijalne sigurnosti mogu rezultirati ograničenjem ili ukidanjem nekog socijalnog davanja a što se smatra ometanjem prava na imovinu, ili tzv. „legitimnog očekivanja“ stranke u tom kontekstu. Istraživanje će biti usmjereno u pravcu analize relevantne prakse ESLJP koja daje odgovor na koji način se socijalna davanja mogu kvalifikovati kao „imovina“ prema članu 1 Protokola 1 i ulogu principa legitimnih očekivanja i zabrane diskriminacije u tom kontekstu, koja ograničenja istih su prepoznata kroz sudsku praksu, te dokle seže garantovanje zaštite u okviru člana 1 Protokola 1, uzevši obzir odluke Suda u skorašnjim slučajevima Bèlànè Nagy protiv Mađarske i Baczur protiv Mađarske.